Svi kad smo u ječmu

Pošla sam za njom; smatrala sam da sam je upoznala pa zaboravila, ili da mi ju je možda majka spomenula, ali to nisam zapamtila. Odakle zna za mene, i što hoće od mene, za ime svega?

Opazila sam Constance pri okretu na rubu polja; oslonila je bicikl na ulazna vrata i nasjela na gornju prečku. Nosila je komotne hlače s biciklističkim kopčama o gležnju, mušku košulju podvrnutih rukava i bila gologlava; stavila je dlan nad oči da ih zaštiti od jutarnjeg sunca, i smiješila se. To je bilo jako davno; no nikada neću zaboraviti pogled na nju ondje.

John ju je spazio u isti mah; razaznala sam mu to iz držanja leđa, iako nije dao znaka. Moses i Malachi postojano su nastavili koračati, kosilica je siktala, a mili se miris pokošene trave dizao svuda oko nas. Kad smo prišli ulaznim vratima, saskočila je, i upitala sam se poznaju li se ona i John; ali imenom je oslovila mene, a ne Johna.

„Edith – jer ti si Edith, zar ne? Poštovanje – Constance FitzAllen. Čula sam da si u sjenokoši.“

Sjećam se da sam pomislila kako je baš visoka: zaista najviša žena koju sam dotad vidjela. Pružila je ruku, i časak potom sam je primila; bila je krupnija od moje i snažna, poput Frankove, ali bez Frankovih žuljeva. Šaka mi je bila vruća i znojna i bilo mi je krivo jer mi je nije palo na pamet obrisati o suknju. Ona se i dalje smiješila.

„Čula sam u selu da ste započeli, pa sam smjesta došla biciklom”, rekla je. “Obećavam ti da neću smetati.”

„Da, naravno”, glupavo sam rekla, iako pojma nisam imala što to znači. John je okrenuo konje i udaljavao se livadom od nas; ponadala sam se da neće slomiti brid kosilice o kremen, ili prenuti pticu. Frank nije bio na vidiku; pretpostavila sam da ručno počinje iduće polje, ili da se vratio obići svinje. Krmača nam se uskoro trebala oprasiti.

„Dakle, to je John”, rekla je Constance, opet zaklonivši oči. „John od konjske magije. Baš čudesno! Moraš nas upoznati.”

„On je… neće mu biti drago zbog remećenja”, uspjela sam. „Naravno! Naravno – ne mislim sad. Večeras, ako može, ili sutra. Ima vremena. Smijem li tu ostaviti bicikl, ili će smetati? Hvala ti. Pa, kaži mi, Edith: upravo si završila školu; zar ti neće nedostajati?”

Odmahnula sam glavom. Znala sam da će mi kad dođe rujan biti krivo što neću vidjeti gđicu Carter, koja mi je posuđivala svoje knjige, ali mahom mi je laknulo što ne moram više ići u školu. Nisam imala prijatelja koji bi mi naročito nedostajali; svi ostali učenici su znali da sam bistra, što je uz moj manjak vještine u igrama značilo da me se u najboljem slučaju zanemaruje, a u najgorem odbacuje. Iznimno sam se trudila ne uzrujavati oko toga, uvjeravajući se da mi je samovanje draže, ali to me, ruku na srce, nikad nije prestalo peći. Ponekad sam, kao mlađa, zamišljala da imam tajne moći i hinjeno bacala kletve na ostale učenike, pogledom ih spopadajući čirevima i boleštinama.

S četiri sam godine zamalo umrla od difterije, preležavši tjedne u krevetu bez bilo čega, čak i knjiga, pretjerano uzbudljivog, i majka je uvijek držala da sam od toga ostala vrlo drugačije dijete. Smatrala je da mi je bolest narušila zdravlje, pa u školi nisam smjela igrati grube igre i jurcati. Zato sam pod igrom ostajala u učionici i čitala, ili šetala sama po školskom dvorištu da budem na zraku. Kako sam doma bila najmlađe dijete, a nismo imali bliske susjede kao ljudi u selu, odrasla sam sviknuta sa samovanjem, valjda.

Constance je polagano krenula rubom polja, i pošla sam za njom; smatrala sam da sam je upoznala pa zaboravila, ili da mi ju je možda majka spomenula, ali to nisam zapamtila. Odakle zna za mene, i što hoće od mene, za ime svega?

„I što sad – dalje školovanje, možda? Čujem da si sjajna učenica.” Ubrala je ružičastu pasju ružu iz zasada i onjušila je, pa je stala hitro i vješto vrtjeti prstima, ovako pa onako, dotle da mi se zamutila.

„Gđica Carter – moja učiteljica, hoću reći – hoće da se upišem na pedagoški fakultet. Ali otac kaže da sam zasad potrebna kod kuće.”

 „Ah, naravno, naravno. Uglavnom, uredila sam si boravak u selu – Elmbourneu”, kazala je vedro, kao da to treba objasniti. „Namjera mi je ostati mjesec dana, ali možda to produljim. Svi su jako srdačni, premda moram reći da mi je smještaj donekle… oskudan.”

„U svratištu?” rekla sam. The Bell & Hare bilo je jedino mi znano mjesto gdje izdaju sobe – uglavnom službenim putnicima, iako ne bi bilo sasvim nemoguće, valjda, da netko dođe ovamo na odmor. Žena u hlačama, pa još sama, doduše? Kako li bi se selo raspričalo.

„O, ne – zasad sam na stanu u suknariji, kod udovice gđe Eleigh.” Kao da mi je pročitala misli. „Pismeno sam se najavila; vrlo dolično. Vidjet ćemo, doduše. Možda mi neće odgovarati. Možda ona neće.” Nato se okrenula i uputila mi baš širok osmijeh, što me zaslijepilo; uzvratila sam joj smiješkom i preko volje.

„Zbog čega ste tu?” izlanula sam, i osjetila kako rumenim. „Ma – ispričavam se, ne bih htjela biti nepristojna ‒ ”

Samo se nasmijala. „Oh! Nipošto. Ja se tu trebam ispričati, Edith; proteklih sam se dana dotle navikla da se u selu zna za moj posao da sam smatrala da je vijest doprla i ovamo – takva kakva je. Radim na studiji seoskih navada: folklora, kućanskih obrta, dijalektalnih izraza, recepata – svega takvog. Rat – pa, tada se sve počelo mijenjati, zar ti se ne čini? A baš je strašna sramota gledati kako se sve to zaboravlja. Zato to kanim očuvati – bar djelomice, u najmanju ruku – za buduće naraštaje. Jednostavno smo dužni slaviti ovakva mjesta.”

Pohranila sam to da kasnije razmislim. Tada sam prvi put čula da se tako govori; prvi sam put, valjda, sagledala svoj mali svijet izvana: kao nešto vrijedno opažanja, i podložno promjeni. To me uzdrmalo, ali u tome je bilo i nečeg drugog, nečeg zanimljivog; a i sviđalo mi se što mi se obraća kao odrasloj osobi. To dotad nisam doživjela.

„Hoćete reći – zar pišete knjigu? Spisateljica ste.“

„O, ne. Pa, zamišljam da bih jednoga dana mogla biti.“ Postala je gotovo koketna, što me proželo neobičnom nelagodom. „Objavili su mi malu skicu u Blackwood’su, a jedan tjednik mi je izrazio zanimanje. Jednoga dana, da, nekakvu knjigu, uspije li se. I to ne nekakvu elegiju za minulim svijetom! Ne, Englezi ionako doista previše vole prošlost. Nešto praktičnije, nešto što stvara pomak – moramo posve preurediti zemlju, smatram; vratiti je na pravi put. Zar ti se ne čini?”

John je opet okretao konje; sunce im je ljesnulo s mjedenih oglava i čula sam kako je opsovao kad je jarebica s ćurlikanjem i lepetanjem prhnula Mosesu pod kopitima.

„Uglavnom, došla sam zbog toga – da naučim sve vaše tajne!”

Provukla je ruku kroz moju i stisnula me, i primijetila sam da su s pasje ruže koju je ubrala otpale dvije od pet latica.

„A sad mi ispričaj sve o sjenokoši”, rekla je.

~

Voljela sam naše dvije livade, Great Ley i Middle Ley, i uvijek bih se napola ražalostila kad ih se pokosi. U travnju i svibnju trava bi visoko izrasla i okitila se žabnjakom i kiselicom i livadnom kozjom bradom; kasnije u godini vrvjele su leptirima, zmijama i skakavcima, i krijesile se u kolovoškim noćima zelenkastim svjetalcima svitaca. Nikada ih se nije gnojilo, no bile su tako izdašne, tako pouzdane, da se znalo uzeti drugi otkos sijena u rujnu, ovisno o vremenu i količini nove trave.

Bilo je prekrasno, naravno, vidjeti sigurno sastavljen visoki plast, i znati da će John odsijecati komade mirisnog krmiva s njega čak i po najljućoj zimi. Ali livade su izgledale posve ćelavo i golo nakon što su se dugi otkosi trave raskidali i zgrnuli, te napokon odvezli. Svake sam godine priželjkivala, za visoke trave, da je takvom i ostavimo.

Naravno, bilo je blesavo to željeti – što sam shvaćala. Nepokošene livade Hulletsa ne da nisu bile rajske, već su gusto zarasle u čičkovinu i šapiku čovječje visine, dok su trnjaci i šikare svake godine sve dublje zadirali u njih. Ondje su lovile sove i vjetruše, a staze lisica i jazavaca vodile su kroz zamršenu travu, ali čak i djeci poput Franka i mene te su livade uskoro postale gotovo neprohodne. Hullets je dokazivao da prirodi treba zemljoradnja; da propada ako se ne obrađuje.

„Zemlja je poput žene, Johne”, jednom sam čula kako kaže otac. „Možeš je voljeti, ali mora davati ploda; dokolica joj ne valja.”

Sjećam se prve godine praznoga Hulletsa. Moglo mi je biti svega sedam ili osam godina, valjda, i premda nisam baš znala obitelj koja ga obrađuje, a ni razlog iznenadnog odlaska, shvatila sam da oni više neće kositi te livade, pa im nisam mogla odoljeti. U tjednima između košnje naših i početka školske godine otrčala bih onamo i ispružila se u visokoj travi pernatih sjemenih glavica i čitala Malog crnog Samba, ili Bevisa, lišenog hrpta, ili Frankov primjerak Otoka s blagom, sve dok me cjevanice i laktovi ne bi stali svrbjeti od utiskivanja u travu. Napokon bih začula majčino srdito pozivanje, ali oduvijek mi je bila navika ne zatvoriti knjigu dok ne dođem do rečenice od točno sedam riječi, da nešto strašno ne bi snašlo imanje ili obitelj; zato bih odgađala, i često po povratku kući dobila batine, jer smo trebali raditi u polju kad nije škola, umjesto da tratimo vrijeme na čitanje knjiga. No sutradan bih se popodne vratila na livade i sladila se tom izdašnom, nepokošenom divljinom, zanemarivši zadatke; nekako si nisam mogla pomoći.

„Dođe mi da ih sâm odem požeti”, ne jednom je progunđao otac. „Ta bi nam krma dobro došla.”

„George, ne možeš”, rekla je majka. „Što ako se proda? To sijeno nije tvoje i ne smiješ ga uzeti, što i sâm znaš.” Ali Hullets se nije prodao, a premda je nakon te prve godine otac prestao mjerkati zemlju, nikome nije godilo što leži neobrađena.

~

Prošetala sam s Constance do vrha Great Leya, gdje je duboki zasad hrasta i klena tvorio granicu s kukuruzištima, kao i dalje s Hulletsom. Bio je pun pištavih prohtjeva tek opernaćenih ptića, dok je nebo nad nama tvorilo tvrdi plavi svod ispunjen pjesmom pogledu skritih ševa; čelo mi se orosilo znojem, makar mi se činilo da Constance jedva da osjeća žegu. Siktanje kosilice čulo se iz daljine, sad glasnije, a sad tiše, ne zbog povjetarca, jer ga nije bilo, nego zbog mijenjanja udaljenosti od nas. Dodirnula sam brus u džepu suknje i osjetila kako je grub na osjetljivim jagodicama i duboko izgriženim noktima.

Constance mi je postavljala pitanja, i davala sam joj odgovore; ali cijelo sam vrijeme mozgala o samoj činjenici te čudne žene, ovdje na imanju, ne bih li shvatila što to znači. Hoće li ona biti tu cijelog ljeta? Svakog dana? Što će otac i majka reći na to? I, štoviše, što ću ja?